Piše: Azra Šeta Hadžić
Nedavno sam vidjela meme (ne znam našu riječ za meme) na kojem stoji lik iz serije, čita knjigu i gleda sa dignutom obrvom prema drugima, a ispod slike piše „ When you want to read but your family doesn’t shut up ( Kada želiš da čitaš ali familija ne šuti).
Ta me rečenica podsjetila i na čuvenu izjavu Virginije Woolf kako je ženama potrebna sopstvena soba kako bi pisale.
Danima pokušavam da napišem barem nešto za blog, ali obaveze na poslu, kod kuće i želja za slobodnim vremenom mi ne dozvoljavaju. Kada imate porodicu i posao (makar tu porodicu činili samo vi i vaš partner) imate uvijek obaveze prema tom drugom biću (da zajedno provedete slobodno vrijeme, da jedete, završavate kućanske obaveze). Trećinu vremena provedemo na poslu, a ostatak dana je podijeljen na spavanje i ostale aktivnosti.
Ključno je pitanje kako između posla i spavanja naći vremena za „čitanje“ a da familija šuti?
Krajem augusta je izašla nova knjiga Elif Shafak, koju sam čekala dvije godine. Ja od posla i ostalih obaveza nemam vremena ni da je pročitam, da izdvojim vrijeme za sebe. Iskreno se divim svim osobama koje imaju djecu, i(li) kućne ljubimce, a pored toga još stignu i da idu na trening i da čitaju, odnosno da se bave onim što ih čini sretenim.
Trenutno radim posao koji od mene traži da radim u dvije smjene, a budući da je manjak radnika ponekad nemamo slododnih dana, pa smo već svi kolektivno iscrpljeni i umorni. Pored toga umorni smo i od brzog života u velikom gradu, gdje je sve napeto od trenutka kad se probudite.
Komšija vas budi jer mu ispadaju slučajno ili namjerno stvari po stanu, gradski prevoz kasni, ili je gužva, jer je pala prva jesenja kiša... sama nervoza i napetost krenula je prije nego li ste i počeli raditi. Nakon što ste osam sati, a ponekad i više, proveli na poslu, dođete kući i ljudi, s kojima dijelite život i prostor, imaju očekivanja od vas da sada provedete vrijeme sa njima.
A kada ćete provesti vrijeme sa sobom? Možda na psihoterapiji? Ni tu niste sami, nego ste vremenom i novcem ograničeni na osobu da vas sluša i donosi zaključke o vama.
Pitala me kolegica sa posla šta sam radila na slobodan dan, a na šta sam joj odogovorila – žene nikad nemaju slobodan dan. To je u tolikoj mjeri istina, jer su nama naše balkanske majke duboko usadile uvjerenje da nam kuća mora blistati kao da će nam svakakog trenutka doći gosti, da svaki dan ručak mora biti svježe spremljen.
Kuća je jama bez dna, što bi rekla moja nana rahmetli. Kad sam bila mala pričala mi je kako je znala samo prekriti suđe i otići na kafu kod komšinice, a dedo bi se ljutio jer ručak nije spreman. Patrijahalno društvo itekako osuđuje ženu koja nije uvijek aktivna i koja traži vrijeme za sebe.
Dok nisam radila, zbog činjenica da sam u stranoj zemlji i da nemam radnu dozvolu, nisam imala mira i bila sam nesretna. Smatrala sam se beskorisnom jer ne doprinosim finansijski. Taj pritisak mi nije stvarao muž, čak naprotiv, govorio mi je da nema potrebe da se nerviram zbog toga. Tad sam mogla da imam „sve vrijeme za sebe“, ali, to nešto, nametnutno od strane društva, nije mi dalo mira da uživam u slobodi. Konstatno je iznad mene visila činjenica da nisam dovoljno vrijedna, iako sam sve kućanske poslove u tom periodu preuzela na sebe. Smatrala sam samu sebe nedovoljno vrijednom, jer pored toga što nemam karijeru, nemam ni djecu.
Žena, pogotovo na Balkanu, jako malo vremena ima samo za sebe. Kad će familija, odnosno društvo da ušuti, kako bi ona mogla da „čita knjigu“? Ne mogu da govorim u ime muškaraca, jer ne pripadam tom rodu ni spolu, ali ono što je moj zaključak je činjenica da nam i nakon gotovo 100 godina nedostaje sopstvena soba za pisanje.
Kažu nam „tražile ste jednakost, radite sada“. Da, jesmo tražile jednaka prava, ali i jednake obaveze u društvu. Ukoliko zaista želimo da imamo vremena za sebe - nešto će da ispašta da li kuća, familija ili san. Na vama da je izaberete šta vam je prioritet. Kapitalizam je nemilosrdan i ne bira po rodu i spolu, ali je patrijarhat još nemilosrdniji i dublje usađen u nama nego što mislimo.
Kao feministikinja u penziji, kako volim reći za sebe, svjesna sam da je patrijahalni odgoj, koji je moja majka na mene prenijela, dublje usađen u mene nego moja želja da imam vremena da čitam. Jer kako ću imati vremena za čitanje, kada trebam – skuhati ručak, oprati veš, izdvojiti vrijeme da partnera i prijatelje.
Fizički umor se lakše riješi, dok mentalno zdravlje bez vremena za sebe, sve više i više propada.
Prema svemu sudeći, kod mene trenutno ispašta čitanje knjiga, jer nemam vremena – a kako ga nemam, ne znam ni ja sama. Morat ću uskoro da izaberem šta će od navedenih stvari da ispašta kako bih se vratila onome što volim – čitanju i pisanju.
Kada će familija da ušuti?
Comments