Piše: Azra Šeta Hadžić
Sjedimo nedavno prijateljica i ja na kafi i dođemo do priče o njenom nedavnom raskidu sa voljenom osobom, te kako čovjeku uvijek treba vremena da preboli tu onog/onu koji/ja mu/joj je puno značila i bila sastavni dio života i s koji/om je planirana budućnost.
Primjetim usput na njoj nove tetovaže – reko liječiš se još uvijek. Kaže da, dok nas je oktobarsko sunce grijalo u centru Beograda.
Rekoh tvoje me tetovaže podsjećanju na jednu knjigu koja je na mene još kao studenticu ostavila jak utisak. Knjiga se zove ‘Zapisi na tijelu’, britanske spisateljice Jeanette Winterson i govori o gubitku voljene osobe, odnosno o mogućnosti gubitka.
Zašto je ta knjiga i dalje u mojoj glavi nakon 15 godina, iako sam je pročitala samo jednom za potrebe predmeta na fakultetu rodnih studija? Iako tada nisam bila spoznala u tolikoj mjeri gubitak voljenih osoba na bilo koji način, Winterson je toliko dobro opisala osjećaj gubitka da su njene rečenice zauvijek ostale urezane u mom tijelu.
Godinama kasnije, sve ću se više prisjećati citata iz knjige, jer kako čovjek stari, sve se više suočava sa gubicima – da li to bili smrtni ishodi ili samo gubitak osobe iz života tako što nas je napustila.
Kažem ja prijateljici – moraš tu knjigu pročitati kako bi izbacila barem dio sebe koji je povrijeđen, jer umjesto da pišeš po sebi tetovirajući se, Winterson će se nevidljivom tintom zauvijek urezati u tebe.
Zbog čega je baš ova knjiga specifična, pokušat ću vam objasniti u narednim pasosima. Protagonist/ica, čiji spol nije naveden, zaljubljuje se u udatu ženu Luiz, kojoj se u toku romana
dijagnosticira razvijeni stadij leukemije. Otkriće postojanja bolesti mijenja tok odnosa između
dvoje/dvije ljubavnika/ljubavnice; protagonist/ica odluči da napusti Luiz, jer vjeruje da bez nj Luiz ćebiti u mogućnosti da nađe lijek. Protagonist/ica je ubijeđen/a da bi trebao/la žrtvovati svoju ljubav prema Luiz za dobrobit njenog zdravlja. On/ona napušta Luiz, misleći da je to najbolje za njeno stanje, jer na koncu svega, ona ima leukemiju i može umrijeti u svakom trenutku. Iako su doktori progonozirali još mnogo godina života, protagonist/ica je uplašen/a da liječnička dijagnoza ne odredi Luizin život.
U jednom dijelu romana Winterson piše: „Rak je nepredvidiva bolest. Telo se samo okreće protiv sebe. To još uvek nismo u stanju da razumemo. Znamo šta se događa, ali ne zašto se događa i kako to da sprečimo.” (Vinterson, 2005:110)
Centralna tema ovog romana jeste bolest i mogućnost gubitka voljene osobe. Ljudi se rode s
činjenicom da će jednog dana umrijeti, i da će putu koji se zove Život mnogo puta se suočiti sa smrću ili gubitkom dragih osoba. Ali kada dođe taj momenat, parališe nas strah i nemogućnost prihvatanja smrti kao sastavnog dijela života.
Rak je, u vrijeme kad je objavljen roman 1992 godine, bio i ostao neizlječiva bolest. Trideset godina nakon, ja se lično suočavam sa gubitkom člana porodice zbog raka. Danima sam gledala kako čovjek koji je nekad bio oličenje zdravlja i snage, propada pred mojim očima. Sjećam se trenutaka kad sam molila višu silu da mu skrati muke, jer on više nije bio Čovjek, on je bio dijagnoza.
Kad mi je sestra u decembru 2019 preko telefona javila da dadjža ima rak prostate i da su mu tumor markeri preko 700 (normalno je do 5 – koliko se sjećam), u mojoj glavi je nastala praznina,a u tu prazninu se uselio strah i njegov rak.
Nakon prvog šoka i nemogućnosti da mu budem u blizini, jer on živi u Sarajevu, a ja u Beogradu, počela sam da istražujem sve alternativne načine kako bi se bolest suzbila, uvjerena da će on to pobijediti. Jer, to je moj dajdža, moj oslonac koji se tek nedavno penzionisao, koji je napokon trebao početi uživati u svojoj slobodi od rada i kapitalizma.
Od decembra 2019 do februara 2022. živjela sam u nadi i želji da će on biti taj koji će nadživjeti bolest, on će biti taj koji će prevariti smrt. Ali, život još niko nije preživio.
Upravo je kroz ovaj roman Winterson nastojala ispričati priču o tome kako strah, postavljanje granica i ograničenja mogu promijeniti tok nečijeg života.
Rak je smrtonosna i u većini slučajeva neizlječiva bolest. Kao rezultat toga ljudi koriste metafore kako bi raku dali neki smisao. Bolesni ljudi uvijek će doživjeti život drugačije nego oni koji su zdravi. Bez obzira koliko mi pokušavamo ignorisati bolesti i zaboraviti da je smrt povezana s njom, ona ostaje neizostavni dio života. Do današnjeg dana, rak je i dalje neriješen misterij. Međutim, u našoj kulturi još uvijek se pridaju mnoge stigme raku. Prigušeni glasovi odjekuju u našim glavama kad god čujemo riječ rak. Ti glasovi zatamnjuju našu perspektivu i prikrivaju ono što rak zaista jeste: put do smrti.
Iako smo svjesni Smrti, ne možemo da prihvatimo činjenicu da je život zapravo potpuno besmislen. Konstatno smo u potrazi za odgovorimo zašto ljudi umiru, a pogotovo tragamo za tim zbog čega neko ima rak. Kako bismo razumjeli zašto dobri, mladi ili nevini ljudi umiru od raka, mi smišljamo različite izgovore za nastalu bolest.
U svom eseju„ Bolest kao metafora“, poznata američka spisateljica, kritičarka i novinarka Susan Sontag, govori o tome kako su metafore stvorene kako bi ljudima pomogle da razumiju misterije bolesti i smrti. Ono što je zanimljivo jeste da Sontag metafore vidi kao negativne odraze naše kulture i ne voli načine na koje mi opisujemo rak, jer te metafore portretiraju bolesti kao agresivne i gotovo nepobjedive, što Sontag navodi kao štetno za zdravlje pacijenta. Ona smatra ako više učimo o raku, postoji veća vjerovatnoća da ćemo redefinirati naše postojeća objašnjenja. Njeno mišljenje je da su metafore i značenja koje pripisujemo smrti štetna za bolesne. Ona navodi: „…naše viđenje raka, kao i metafore koje vezujemo za to, pomoćnici su velikim nedostacima ove kulture: za naše plitko ophođenje prema smrti, za našu aniksioznost prema osjećajima.” (prev.A.Š.)(Sontag,2005:224.) Ovdje Sontag uviđa ono što ona vidi kao problem naše kulture i način kako se približavamo bolesti.
Priča ovog romana se vrti oko Luiz, koja najvećim dijelom nije dio naracije kao „pravi” karakter.
Nakon otkrića postojanja bolesti, ona postaje bolest: njeni voljeni je zasjenjuju sa svojim ličnim
strahovima i pogrešnim tumačenjem bolesti, te ona postaje tijelo koje, iako, nestaje iz priče je i dalje glavna tema u raspravi. Ona postaje tijelo po kojem protagonist/ica piše. Bolest preuzima Luiz, dopuštajući njenim voljenima da je zasjene sa svojim strahovima: „ Tvoje telo je moje telo”(Vinterson, 2005:111), navodi protagonist/ica koja je odbacuje zbog straha od gubitka.
Iako se protagonost/ica pita: „Ali, zašto da se prema njoj odnosimo kao prema invalidu pre nego što to postane” (Vinterson, 2005:110), on/a nju ne vidi dalje od njenog tijela i tretira je kao da je invalid. Protagonist/ica se boji gubitka Luiz na način na koji je na nju navikla- lijepu i zdravu. Bolest će promijeniti njeno tijelo i njegova/njena voljena će izgledati bolesno i na taj način će izgubiti svoju ljepotu. Strah od gubitka zdrave i lijepe Luiz tjera protagonist/icu da se odrekne ljubavi.
Ironično je da će narator/ica poslije Luiz biti u vezi sa debeljuškastom Gejl, koja je sušta njena
suprotnost. Veza sa Gejl simbolizira strah koji protagonist/ica ima: da se Luiz mijenja i da se mora sam/a pronaći pored nekog/neke ko ne podsjeća na nju. Gejl postaje instrument kojim protagonist/ica izražava svoju sumnju: šta ako nije trebao/la ostaviti Luiz, šta ako nije uradio/la „najbolju stvar” za nju?
U ovom romanu nikakvi biološki dokazi Luizine bolesti nisu iznešeni, postoje samo samo špekulacije od strane protagoniste/ice. On/a ne zna kako se njena leukemija razvija i u kojem je stanju njegova/njezina bivša ljubavnica, što onemoućava protagonisti/ici da erotizira njeno tijelo kroz njeno stanje. Dugotrajnost razvoja bolesti dovodi naratora/icu da osjeti gubitak Luiz: znajući da je ona živa i da ne može biti s njom je za naratora/icu bolnije nego da je umrla. Nakon što je napustila Luiz narator/ica postaje svjesna ljubavi prema njoj tako što je ostala bez nje.
„Zapisi na tijelu” govori o strahu od bolesti koji je moćniji od same bolesti. Strah od bolesti koji vlada životom protagoniste/ice zasjenio je Luiz koja je bolesna. Iako joj je ostalo mnogo godina života, Luizino postojanje je determinirano leukemijom. Bolest kao takva ne utiče samo na život onog koje je bolestan, nego i na živote osoba koje ga /ju okružuju, čiji život postaje određen strahom od bolesti, koji dovodi do toga da shvatimo vrijednost nečijeg života tek kada se taj život počne gasiti: „Zašto je gubitak mjerilo ljubavi“ (Vinterson 2005:9).
Godinama mi u mislima odzvanja rečenica „ Zašto je gubitak mjerilo ljubavi?“
Zbog toga sam upravu ovu knjigu preporučila prijateljici koja je pretrpljela gubitak voljene osobe. Jer slomljeno srce je kao i rak neizlječiva bolest, koju samo vrijeme može na trenutak zaliječiti. Ipak smo kroz život svi pomalo umirli od slomljenog srca, ostavljajući na tim mjestima praznine koje nikad niko drugi ne može i neće popuniti.
Moja prijateljica je knjigu pročitala u jednom dahu, a iz sebe je izbacila barem dio praznine i tuge koju osjeća. Na trenutak je vrijeme zaliječilo njene rane. Ali samo na trenutak.
