Piše: Azra Šeta Hadžić
Ovaj tekst je trebao biti o narcisima i manipulatorima koji su nam uzeli dio duše, jer smo ih pustili u svoj život, ali jednostavno nisam još spremna da o tome pišem.
Previše sam kukavica da sad iskopam te emocije, koje sam svaki dan sahranjivala obavezama, a misli o njima zaokupljala bezveznim stvarima. Nisam još spremna da ih izbacim iz sebe. Možda zato što je taj osjećaj jedino što me još uvijek veže za te ljude.
Ako to sad pustim, onda ih više nema, nema ih više ni u obliku bola i tihe patanje.
Danas ću pak pisati o ljudima kojima trebamo biti zahvalni samo zato što postoje i što na tvoju šutnju i povlačenje te povuku za rukav i kažu „Hajde, idemo negdje“ ili samo pošalju poruku „Šta nije uredu?"
To su ljudi, koji, kad te pogledaju u oči, znaju da se iza osmijeha krije tuga, briga ili nešto što čak ni sami sebi nećete priznati.
Čudna je stvar što to nisu ljudi koje poznajete cijeli svoj život, niti su to oni s kojima se čujete svaki dan. Oni se ne zanimaju za vaš život da bi saznali neki novi trač ili ga uporedili sa svojim. Samo imaju potrebu da znaju da si dobro, pa i ako nisi da znaš da su tu. Oni su uvijek blizu, bez obzira na udaljenost. To su ljudi koji ti pošalju pjesmu u inbox, ranim jutrom, da te na poslu dočeka, obraduje, ljudi koji, kad ugledaju tvoje omiljeno cvijeće prvo se tebe sjete.
Ti ljudi pamte sitnice, najmanje detalje u vezi tebe i vašeg odnosa. Spremni su ti reći u lice tačno gdje griješiš i šta trebaš popraviti da bi bio što bolji čovjek, kako prema sebi tako i prema drugima. Kod njih nema osude bez obzira šta da uradiš, nastoje da te razumiju, ali će također da sagledaju stvari kakve zaista jesu i neće te samo tetošiti i govoriti „ svi drugi su krivi, ti si moja, ti nisi pogriješila“.
Imam jednog prijatelja, koji svaki put kad hoće da mi uputi konstruktivnu kritiku krene sa rečenicom „ Azričko moj, da me ne shvatiš pogrešno….“ Ja, kao i svaka Vaga, nestrpljiva mu uvijek kažem samo pređi na stvar i reci konkretno šta sam pogriješila i šta se tu može i treba popraviti.
S druge strane, moja prijateljica N, mi samo pošalje poruku „Osetim da nisi dobro. Ako hoćeš možemo pričati o tome, a ako hoćeš možemo ići na sladoled ili šetnju“. Naravno da odemo na slodoled, šetamo i na kraju i pričamo o onom šta nas muči. Mi to zovemo izbacivanje smeće iz nas. Kad sam se preselila iz Sarajeva u Beograd, dugo mi je trebalo da nađem ljude koji će prihvatiti mene takvu kakva jesam - onu koja mnogo priča, voli da se šali na svoj i tuđi način, često vrlo sarkastičnu i direktnu. Za mene je bilo veliko iznenađenje koliko su ljudi u ovom gradu hladni, zatvoreni i gledaju većinom da iz tebe izvuku sitnu korist. Danas mogu s tobom piti, jesti i veseliti se, a već sutra proći pokraj tebe na ulici kao da te ne poznaju.
Kažu da je i u Sarajevu odnedavno slična situacija, pogotovo nakon COVID-a. Ne znam, taj grad više ne osjećam svojim, iako sam u njemu odrasla. Većina ljudi koje sam poznavala otišli su trbuhom za kruhom put Zapada, pa i kad odem u Sarajevo, rijetko u prolazu sretnem nekog koga poznajem.
Ovdje u Beogradu, moji najuži krug ljudi čine oni, koji također nisu iz Beograda. Ako mi budu dali dozvolu pisat ću vam o njima, jer su to posebni ljudi sa nevjerovatnim pričama. Ono što ih čini jednakim jeste njihova empatija prema drugima, njihova čista duša i neiskvarenost. Samo, nemojte ijednog trena pomisliti da ih to čini naivnim, jer itekako znaju prepoznati lažnjaka. Naravno, sve nas s vremena na vrijeme opeče neko ko je bio dovoljno vješt da se pretvara određeno vrijeme da je neko drugi. Srećom po mene, po nas, imamo jedni druge da se upozorimo na ono što svojim očim ne vidimo jer srce je ponekad „slijepo“.
Zašto pišem o ljudima koji su tu uvijek za nas? Zato što ih često uzimamo zdravo za gotovo, zato što više energije potrošimo na ove što su nas povrijedili.
Ovo pišem sebi kao podsjetnik da svoje vrijeme i svoju dušu trebam dijeliti sa onima koji su toga vrijedni i da nikad ne zaboravim ko je bio tu za mene kad sam plakala sama u sobi, ko su oni koji su me izvukli iz tame. Svi trebamo jedni drugima više da govorimo koliko cijenimo pitanja i podršku: „Kako si? Jesi li stigla kući? Kako ti je na poslu? Sve će proći… Želim da se što prije izvučeš iz te negativne situacije….“
Ono što sam da do sada naučila jeste da sve ljude koji ti uđu u život, možeš da podijeliš na dvije kategorije: jedni su lekcija, a drugi blagoslov.
Zahvalite se svaki dan Bogu, Univerzumu, čemu god želite na blagoslovima, ali i na lekcijama, jer sve to vas čini osobom koja ste u ovom trenutku.
Comments