Piše: Azra Šeta Hadžić
Često mi naupadnu riječi mog dragog rahmetli profesora Dževada Karahasana: Ja se ne bojim smrti, jer smrt je dio mene od samog rođenja.
Zaista, smrt je jedina stvar u životu koja je sigurna i koja će te dočekati kad tad. Od malena te spremaju za to da će neko tvoj drag otići na „bolje mjesto“ i da ćeš osjetiti prazninu kada ta osoba više ne bude prisutna. Međutim, ono za šta te niko ne sprema jeste činjenica da ćeš mnogo više u životu patiti za ljudima koji su još živi – odsutni roditelj, rodbina koja je bila dio vašeg djetinjstva, bivši partneri, prijatelji. Nekako, što sam starija, sve mi teže padaju ti rastanci, ta činjenica da neko više nije dio vaše svakodnevnice.
Kad pitate starije za savjet kako djelovati u takvim situacijama, najčešće ćete dobiti odgovor: samo nastavi dalje. Ali kako da krenemo dalje, kad smo nekome poklonili svoje vrijeme, dio svoje duše?
Ponekad ne možete da razgovarate sa ljudima oko sebe, jer se bojite da ćete dobiti neku vrstu kritike ili će vas možda drugačije gledati nakon što ste iskazali svoj žal za nekim ko vam je u određenom trenutku bio drag. Budući da sam mnogo uživala u predavanjima profesora Karahasana, često s njim „razgovaram“ čitajući njegove knjige, a u posljednje vrijeme i intervjue koje je davao prije nego je umro. Najljepše intervjue s njim je radila moja poznanica i novinarka Merima Čustović. Ona je tako dobro poznavala lik i djelo profesora, da kad god čitam te članke tačno me vrati u studentske dane.
U tim intervjuima ćete uvijek naći odgovore na bilo koje životno pitanje, jer profesor je uvijek znao da priča sa svojim slušaocima i tačno je znao kako funkcioniše čovjek kao biće sastavljeno od duše i tijela. Iako je rak uništio njegovo tijelo, njegova duša će vječno da živi kroz njegova djela i intervjue koje je davao.
Moj posljednji susret sa profesorom je bio u Beogradu 2022.godine kad je imao promociju svoje posljednje knjige „Uvod u lebdenje“ – knjige koju je pisao preko 20 godina. Za promociju sam saznala sasvim slučajno i otišla brzinom svjetlosti kako bih mogla još jednom čuti uživo čovjeka koji je ostao uskraćen za Nobelovu nagradu za književnost. Sjela sam u salu prije same promocije i profesor me prepoznao, 10 godina nakon što sam magistrirala književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poslije promocije smo malo popričali i rekla sam mu kako je postao dio moje porodice, jer smo dajdža Fuad i ja uvijek jedva čekali njegovu sljedeću knjigu. Nažalost, moj dajdža nije dočekao da pročita posljednju knjigu profesora, a vjerujem da bi mu se svidjela.
Knjiga govori o opkoljenom Sarajevu i kako ljudi različitih nacionalosti i vjere preživljavaju užase rata. Ovdje neću pisati o toj knjizi, kupite je i pročitajte, vjerujte mi da će vam promijeniti ili nadograditi svijest o užasima koje rat donosi bilo gdje na svijetu.
Skrenula sam malo sa teme o ljudima koji su živi i koji nam nedostaju. Kaže u jednom od intervjua Karahasan – „Ponekad je teško vjerovati da nam se baš uvijek događa ono što je najbolje za nas, ali moramo sebe u to uvjeravati jer nam je lakše podnositi život ako u to vjerujemo.“ Prateći ovu misao, dolazim do zaključka da su svi ti ljudi koji su bili dio našeg života, otišli jer je to za nas bilo najbolje za nas. Vjerovatno su odigrali neku ulogu koja im je bila namijenjena u datom trenutku i da ste se baš zbog toga vi promijenili. Promijenio se vaš pogled na svijet – možda ste postali više zaštitnički nastrojeni prema sebi, ili ste možda postali osjetljiviji na sva živa bića oko sebe.
To kakvi ste postali nakon gubitka te osobe, zavisi od toga da li ste naučili lekciju ili ćete morati ponovo da prolazite kroz iste situacije sve dok ne naučite da budete bolja osoba.
U posljednje dvije godine sam izgubila mnogo osoba oko sebe – kako fizički zbog smrti, tako i duhovno – jer su određene osobe samo prestale biti dio mog života. Često je bila i moja odluka da neke ljude uklonim iz svog života, ali to ne znači da sam manje patila nego kad su oni sami odlazili.
Teško mi je pala i činjenica kad su iste godine umrli profesor Karahasan, naša najbolja spisateljica Dubravka Ugrešić i uvaženi profesor i pjesnik Marko Vešović. To su sve bili ljudi kroz čija sam djela odrastala i čijim savjetima sam se vraćala čitajući iznova njihove knjige ili zabilješke sa predavanja.
Profesor Karahsan u jednom od svojih posljednjih intervjua sa Merimom kaže ovako: „Pa jeste, samo, želim vas podsjetiti na jednu prelijepu misao Alberta Camusa. Kaže: ’Radost nam može donijeti samo neko drugi’. Čovjek koji se zna radovati sebi, Boga mi negdje nije uredu, da li u srcu ili u glavi, i zato što smo zaboravili slušati, što smo zaboravili razgovarati, izgubili smo radost. Jer mogu se radovati jedino vama. Zamislite čovjeka koji ujutro ustane iz kreveta, ode u kupatilo, gleda se u ogledalo i kaže: “E svaka ti čast”, “Aferim”. Pa Boga mi nije normalan.“
Želim da te ljude koji su otišli iz mog života pamtim po radosti koju su mi donijeli, jer nećemo se zavarati, koliko god da su nas poslije povrijedili, u jednom trenutku smo bili zajedno srećni. Hvala svakom biću koje je bilo dio mog života i koje je sa sobom ponio dio mene, jer i ja nosim dio njih sa sobom do kraja života. Nadam se da će ih nešto dobro podsjetiti na mene, a ja ću nastojati da poboljšam sebe i da zaboravim ono loše što se desilo. Ne zbog njih, nego zbog sebe i svoje duše. Falit će mi zauvijek onakvi kakvi su bili kad smo bili srećni.
